INSPIRACIJA, EMOCIJE I NAGRADA Put filma “Očevina” riječima Stefana Tomića i Saše Savičića (FOTO)

Kratki igrani film “Očevina”, diplomski rad režisera Stefana Tomića iz Banjaluke, ostvarenje je za koje je direktor fotografije Saša Savičić, takođe iz Banjaluke, osvojio nagradu Asocijacije snimatelja i snimateljica u BiH – JAN 2024  za najbolji kratki igrani film.

Član žirija i jedan od osnivača Asocijacije, Erol Zubčević, prilikom dodjele nagrade Savičiću, istakao je da je film urađen filigranski te da ga je bio užitak gledati.

Film, koji donosi surovu i emotivno kompleksnu priču oca i sina već je stekao veliku pažnju i pohvale u filmskim krugovima.

Kako je nastala ideja za film sa kojim je Tomić diplomirao Filmsku i tv režiju na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, te kako je teklo vizuelno kreiranje filma, ekipa Blinka saznala je iz razgovora sa Stefanom Tomićem i Sašom Savičićem.

Gdje si pronašao inspiraciju za priču filma “Očevina”?

Tomić: Kada smo pisali film Očevina, Ðorđe Blažić i ja smo htjeli da se držimo jednog osjećaja koji je vezan za naše živote i gdje smo se nalazili u momentu kada se dešava neki veliki korak. U pitanju je neki osjećaj praznine, težak za objasnitii od toga smo krenuli.

Svidjelo nam se da se glavni sukob desi u jednoj prostoriji, za jednim stolom, zapravo da je ogromna stvar da te dvije osobe uopšte i sjede za tim stolom.

Ovaj film je bio tvoj diplomski rad na Akademiji umjetnosti, kako si se pripremao za režiranje filma sa tako teškom i emotivnom tematikom?

Tomić: Mogao bih reći da i dalje nisam spreman. Jednostavno rad na filmu je takav da nikada i ne znamo šta će se desiti sve dok ne krene kamera da snima. Možda sam najviše vjerovao svojim saradnicima, posebno Saši Savičiću i Sari Stjepanović, da ćemo stvoriti jedan poseban svijet. Isto tako bez producentice Monike Milanović ovaj film ne bi bio moguć, a i na samom kraju, bez montažera Davida Gatarića, ne bismo imali ovako kompleksnu priču tako jasno ispričanu.

Naravno u sebe sam sumnjao.

Glumci su fantastično odigrali svoje uloge, šta je presudilo odabiru baš ovih glumaca za ulogu oca i sin?

Tomić: Danila Kerkeza sam upoznao dosta ranije, osjetio sam nešto u njegovoj energiji što sam znao da savršeno odgovara za ulogu sina u filmu. Kada smo ušli u probe, njegov način razmišljanja i pripreme je bio baš onakav kakav je meni odgovarao. Obojica su to radili posvećeno, a stvarno je lijep osjećaj da drugi ljudi žele da to sve uspije koliko i ti.

Radoje Čupić i Danilo Kerkez su ranije igrali zajedno porodični odnos, i znao sam da je to pravi izbor. O glumačkoj sposobnosti i karijeri Radoja Čupića ne treba mnogo pričati, a njih dvojica kada su se ponovo sreli, osjetila se energija od ranije, a upravo to mi je i trebalo za film.

Kako si se osjećao dok si radio na ovoj priči, posebno imajući u vidu emocionalnu težinu tema koje su obrađene?

Tomić: Težak je bio emotivni put od pisanja filma, do rada sa glumcima, do snimanja. U jednom momentu kada se osjeti taj nalet emocija, treba ga stvarno uhvatiti i ne puštati, jer je baš ta emocija pravi put do filma.

Koje je značenje ili poruka koju si želio prenijeti kroz film “Očevina”?

Tomić: Htio sam da pričam o “momentu”. Čak i kompozicija gospodina Bore Dugića koja je završila u filmu nosi naziv “Tren”.

Ljudi imaju problem sa egom, imaju problem sa praštanjem. Htio sam da pričam o tome kako jedan momenat imamo šansu, a drugi nemamo. Ako smo mali lakši prema sebi i prema drugima, živjeli bismo bolje.  Ne smijemo propuštati momente da širimo ljubav, da pokažemo oprost, da zajedno gradimo mir.

Kako vidiš svoj razvoj karijere u narednih pet godina? Radiš li na nekim novim projektima?

Tomić: Već sada dajem sve od sebe za svaki projekat koji radimo, za svaku priču koju pokušavam staviti na papir. Vidjećemo šta će vrijeme donijeti.

Trenutno smo u fazi spremanja novog kratkog igranog filma pod nazivom Plivač, a isto tako Saša i ja radimo sa producentom Nikolom Ðakovićem na dokumentarnom filmu o našem dobitniku NIN-ove nagrade, Stevi Grabovcu.

U fazi sam i pisanja svog debitantskog filma, tako da bih jedino mogao reći da se nadam da ćemo u narednih pet godina i uraditi naš prvi dugometražni film.

Iako ovo nije prva nagrada Asocijacije snimatelja Bosne i Hercegovine koju je osvojio, Saša Savičić ističe da mu je ova posebno draga jer je film ono čemu teži i gdje može da se izrazi i da prenese emocije koje nosi priča.

Reci nam nešto više o samom filmu “Očevina” i šta te je privuklo da radiš na ovom projektu?

Savičić: Prvenstveno sama priča i pristup projektu koji je Stefan imao dok je pisao Očevinu zajedno sa Đorđem Blažićem. Pričali smo o tome da ja radim ovaj film dosta prije nego sto je bilo planirano snimanje. Vjerovao sam Stefanu i vjerovao sam u ideju koju smo željeli ostvariti i priču koju smo htjeli ispričati.

Imali smo dovoljno vremena da se posvetimo svim aspektima kreativnog dijela predprodukcije, a radnja Stefana i mene koja je počela ovim filmom uspješno traje i danas.

Kako je raditi sa mladim režiserima i kako ste pristupili kreiranju vizualnog stila filma?

Savičić: Stefan jeste mlad režiser, ali ja ni u jednom momentu njega ne gledam tako, njegov pristup i način razmisljanja je jako zreo i lako dolazimo do zajedničkog jezika.

Vizuelni stil diktira tekst, scenario, a mi smo samo slušalista nam scenario govori i došli smo do ovog prirodnog, nenametljivog svedenog stila fotografije. Volim onu izreku “manje je vise”, obično je uvijek istinita.

Možeš li opisati neki specifičan kadar ili sekvencu iz filma na koji si posebno ponosan i zašto?

Savičić: Definitivno scena u kući gdje imamo odnos dva glavna lika. Njihov odnos je zapravo glavna stvar u filmu. Ne vidim ništa bitnije od toga, mada i finale, scena u bolnici je jako emotivna i ostala mi je zapamćena.

Bila je i jedna scena koja je izbačena u montaži, koja nam je svima bila najzahtjevnija za realizovati, ali nekada jednostavno moramo žrtvovati neke stvari zarad boljeg finalnog rezultata.

Po čemu ćeš najviše pamtiti ovaj projekat?

Savičić: Po mnogo čemu, mada, jednu stvar bih izdvojio. Ovu nagradu sam na dodjeli posvetio jednoj jako bitnoj osobi u mom životu, čovjeku koji je radio na ovom projektu sa nama kao rasvjetljivač. To je bio i poslednji projekat na kojem sam ja bio direktor fotografije, a na kojem smo zajedno radili. Mom velikom priljatelju Nikoli Savkoviću Džoniju koji je na žalost preminuo prosle godine.

Ova nagrada je za tebe Džonac.

Koje su prednosti i izazovi rada na diplomskom projektu u poređenju sa komercijalnim projektima?

Savičić: Pa naravno finansije. Na komercijalnim projektima je sve dostupnije i mnogo je lakše raditi kad imaš veće resurse, naravno. Na projektima koje nosi entuzijazam i koji nemaju ogromna sredstva uvijek moraš da improvizuješ. To ima svoju čar jer iz improvizacije uvijek izađu zanimljiva rješenja. Treba u svemu pronaći nešto zanimljivo i inspirativno.

Koji su tvoji planovi za buduće projekte, imaš li neke na kojima trenutno radiš?

Savičić: Trenutno se pripremam za par kratkih filmova i dokumentaraca. Postoje naznake i za neki dugi metar, ali o tome ćemo drugom prilikom.

FIlm je i dalje na svojoj turneji po festivalima, tako da će široj publici postati dostupan tek na kraju svog putovanja.