Ko je Konstantin? Prognozirali mu da neće dočekati 1. rođendan, a danas je srećan dječak

Nema ničeg strašnijeg nego kada novorođena beba, koja još nije ni dobila priliku da ugleda svijet kako treba, mora da se bori za život.

Akoliko je ta borba iscrpljujuća, teška, duga i velika, najbolje zna Jelena Vrbaski, samohrana majka Konstantina (7) i Kaline (4).

Naime, Jelenin sin Konstantin je preživio lavovsku borbu kao beba – ona je počela drugog dana nakon njegovog rođenja i trajala je godinu dana do transplantacije jetre, koja mu je bila neophodna.

– Moja trudnoća sa Konstantinom je protekla uredno i bez ikakvih komplikacija, kao i porođaj. Konstantin je rođen kao zdrav dječak sa ocjenom po rođenju 9/10. Samo dva dana nakon rođenja bio mu je povišen bilirubin, a sumnjalo se na fiziološku žuticu – započela je Jelena za Blic Ženu.

Najgorih 11 mjeseci života

Jelena i Konstantin su otpušteni iz bolnice uz savjet da ga poje što više i da dva dana kasnije dođu na kontrolno merenje bilirubina. Međutim, nakon te kontrole Konstantin je zadržan na neonatološkom odeljenju bolnice u Pančevu sa veoma visokim bilirubinom od čak 375 (normalna vrednost je 15).

– Tu Konstantin ostaje na takozvanom sunčanju. Međutim, nakon samo par dana uočavaju aholičnu ili takozvanu bijelu stolicu i tu počinje sumnja da boluje od nečega. Poslije provedenih šest dana u bolnici u Pančevu, šalju nas za Beograd na Institut za majku i dijete, gdje Konstantin i ja, u jednom boksu na osmom spratu na odjeljenju hirurgije, provodimo narednih 11 mjeseci, najgorih u mom životu – prisieća se.

Jedna trećina djece ne dočeka prvi rođendan

Konstantinu na magnetnoj rezonanci konstatuju da ima nedovoljno razvijenu žučnu kesu i sumnjaju na bilijarnu atreziju, ali o tome će više znati nakon takozvane operacije “kasai”.

– Na toj operaciji Konstantinu je otklonjena žučna kesa, žučni vodovi koji vrše lučenje žuči, a njih zamjenjuje crijevo koje je praktično nataknuto na jetru ne bi li se vršilo izlučivanje žuči. Na samoj operaciji Koki je imao samo 35 dana života. Nakon zahvata rečeno nam je da, ukoliko „kasai“ ne profunkcioniše, jedna trećina djece ne dočeka svoj prvi rođendan, a drugoj trećini je neophodna transplantacija jetre. U ostalim slučajevima “kasai” profunkcioniše – priča Jelena.

A onda su se obistinili Jelenini strahovi.

– Gledajući ga sa samo 35 dana onako sićušnog sa samo 3.300 kg, svog u braunilama, sa drenom, kopčama po stomaku, kao da sam imala loš predosjećaj da to neće profunkcionisati i da će biti potrebna transplantacija – govori sagovornica.

Rečenica koja je pokrenula bijes i inat

Nažalost, Konstantinu nije bilo bolje, njegova jetra je već bila u fibroznom stanju sa samo mjesec dana života.

– Ljekari su mi rekli da se uzalud borim, da uzalud skupljamo papire za transplantaciju jer on neće dočekati ni svoj prvi rođendan. On je četiri puta bio u teškoj sepsi, boravio na intenzivnoj njezi, non-stop je imao braunilu u sebi, primao antibiotsku terapiju… – nastavlja sa pričom ova hrabra žena.

Zatim je začula rečenicu koja je u njoj pokrenula sve. I koja ju je nepovratno upregla na put borbe i neodustajanja.

– Dobro se sjećam vizite tog jednog jutra kada je Konstantinov ljekar rekao studentima: “Ne morate ni ulaziti u ovaj boks, mali svakako neće preživjeti”. U tom trenutku u meni je proradio bijes, inat, gdje sam obećala svom sinu da će preživjeti i da će živjeti i da se ničega neće sjećati, da će to biti moja noćna mora, ali ne i njegova – odlučna je bila.

Jelena je rodila i preslatku Kalinu

Nakon tih paklenih godinu dana napokon je uslijedio poziv za odlazak u Italiju u Bergamo, gdje se vrši transplantacija jetre. Jelena je bila presrećna jer je znala da su uspjeli i da ih samo još jedan korak dijeli od pobjede.

– Dan nakon Konstantinovog prvog rođendana, koji smo proslavili u bolničkoj postelji, mi odlazimo u Italiju gdje takođe ostajemo još godinu dana. Konstantinu je tada jetra već bila u cirozi, stomak natečen jer je slezina preuzela funkciju jetre koja nije dobro pumpala krv i stvarala je varikse u grlu. Ugrađen mu je centralni venski kateter jer je bio sav „izbušen“ i nisu imali gdje da ga ubodu. Napokon je to bio spas jer nema više bodenja, nema više držanja u mom naručju dok ga oni povrjeđuju i bodu, a ja mu šapućem na uvo da će biti sve u redu i da je mama tu. Nisam se ni sekundu odvajala od njega u te dvije godine –  kaže Jelena.

– Dok smo čekali, Konstantin se polako oporavljao, u smislu da je počeo da jede, da ga ne boljelo ništa jer nije bilo bodenja, otklonjeni su mu variksi prilikom dve endoskopije… – objašnjava.

Otkako su otišli za Italiju, kaže Jelena, dok nije uslijedio poziv, svaki dan su živjeli sa strahom.

– Kad kažem strahom, mislim na to da opet mora u salu, da ću ga opet gledati na intenzivnoj njezi za tubusom u ustima, rasporenog stomaka zbog reza, sa kateterom, sa još braunila, sa sondom u nosiću, sa aparatom koji stalno pišti, da li za lijek, da li za to da je istekla infuzija… Ali to je bio još jedan stepenik koji smo morali da prođemo do naše sreće – kaže ona.

Prvi poziv su dobili 29. oktobra, ali nažalost, jetra nije bila kompatibilna sa Konstantinom. Ipak, samo dva dana kasnije opet je uslijedio poziv i Konstantin postaje kandidat za transplantaciju.

– Taj 1. novembar 2018. bio je najgori dan mog života. Svoju bebu od 21 mjeseca vodim u salu u svom naručju, moleći boga da se naša agonija završi, a sa druge strane svjesna sam posljedica koje nosi – krvarenje na stolu i smrt. Stojeći ispred sale, držeći u rukama svoj život, svog Konstantina, ljubeći ga uz obećanje da će mama biti tu kada izađe iz iste. Toliko je plakao da ga nisu mogli istrgnuti iz mog naručja. Anesteziolozi su izašli iz sale da ga uspavaju u mom naručju ne bi li ga uzeli iz istog – prisjetila se Jelena.

Moj život se vratio jači nego ikada!

Transplantacija je trajala 11 sati, 11 sati neizvjesnosti, čekanja na svjetlo koje će doći na kraju tog mračnog tunela. U dva ujutru se pojavljuje to svjetlo.

– Dok sam čekala ispred sale, izveli su ga izbodenog, natečenog od anestezije, sa cijelom pratećom opremom i tubusom za disanje. Rekli su mi da je sve proteklo u redu i ja sam samo u tom momentu pitala da li mogu da ga zagrlim. Praktično sam se bacila na taj krevet srećna, ma presrećna jer se moj život vratio jači nego ikad – govori Konstantinova majka.

Postoperativni period je protekao uredno.

– Samo tri meseca nakon transplantacije mi se konačno vraćamo kući za Kokijev drugi rođendan. Konstantin je rođen 11. 2. 2017. kao prvo dijete iz uredne trudnoće, a transplantiran je 1. 11. 2018. godine, od kada živi kao zdrav i prav dječak koji je završio prvi razred, koji je razigran, koji voli da se druži, igra… –  kaže Jelena.

Da nije bilo tog velikog DA, ja ne bih imala svoj život u rukama!

Nakon svojih najtežih životnih trenutaka, najvećeg straha i konačne velike pobjede, Jelena konačno uživa gledajući svoje dijete kako odrasta. A i više je nego svjesna da to ne bi bilo moguće bez transplantacije jetre. Zato ističe važnost i uzvišenost tog čina, posebno kao dugogodišnja članica Udruženja „Zajedno za novi život“. Udruženje postoji skoro osam godina i veliki je broj pacijenata koji su njihovi članovi.

– Prosto zamislite da imate nekog ko vam znači život, kome nema lijeka osim organa nekog kome ti organi ne trebaju, jer kada nastupi moždana smrt, povratka nema. Najhumanije što u tom momentu možete učiniti jeste da donirate svoje organe nekome kome to znači život, kome znači da ima svoje dijete pored sebe kao ja, da ima majku, oca, brata, sestru… – apeluje.

Da nije bilo tog jednog velikog „da“, Jelena ne bi imala svoj život u svojim rukama.

– Ja ne bih gledala svoje dijete koje razigrano sa osmijehom na licu trči oko mojih nogu, ja se ne bih osjetila ponosnom kao majka đaka prvaka… Prije nego što osudite nekoga čija je porodica dala organ svog bližnjeg nakon moždane smrti, sjetite se da to sutra, nažalost, možete biti vi ili neko vama jako drag kome je neophodna transplantacija – zaključila je Jelena Vrbaski za Ženu Blic.