Savić Banjac o transformaciji političkog angažmana kroz godine, balansiranju između posla i porodice… (VIDEO)

U razgovoru s Mirnom Savić-Banjac, narodnim poslanikom i kandidatom PDP-a za odbornika u Skupštini grada Banjaluka na predstojećim lokalnim izborima, saznajemo kako se njen politički angažman transformisao tokom posljednjih deset godina.

Savić-Banjac otkriva kako balansira između poslovnih obaveza i privatnog života, osvrće se na projekte na koje je najviše ponosna, kao i na transformaciju gradske uprave koja je postala dostupnija i otvorenija prema građanima.

Ova priča o političkom radu i ličnom razvoju pruža jedinstven uvid u izazove i uspjehe koje donosi angažman u javnom životu.

Postoji li razlika u Vašem političkom angažmanu prije 10 godina i sada?

Velika je zaista razlika. Ja sam dva mandata bila odbornik opozicije u Skupštini grada Banjaluka i ja sam naravno i sada ostala opoziciono orijentisana i u svom djelovanju u Narodnoj Skupštini kao poslanik. Međutim, prije četiri godine na poziv Draška Stanivukovića kada sam postala dio njegovog tima i ove nove Banjaluke, da je tako nazovem, desilo se to da smo konačno morali da preuzmimo odgovornost i da sve to nekako izgleda drugačije, jer po prvi put bili smo odgovorni za rezultate, odgovorni ljudima i morali smo da radimo produktivno, a ne samo da komentarišemo i pričamo šta ne valja i kako bismo mi to radili. Tako da mislim da sam stekla zaista jedno neprocijenivo iskustvo u posljednje četiri godine.

Kada pogledam iza sebe, nekada ni meni nije jasno kako smo uspjeli toliko da je preporodimo, da uradimo toliko novih stvari. Naravno, tu je bilo i grešaka, kao i kod bilo koga i bilo ko ko mnogo radi mora da griješi, ali mislim da su te greške zaista zanemarive u odnosu na ono šta smo uspjeli da napravimo uz sve opstrukcije i nekako smo dokazali sami sebi, a najvažnije je što su i građani Banjaluke vidjeli koliko možemo i koliko smo samo za četiri godine uspjeli da uradimo u odnosu na ono što se nije radilo ili kako se radilo u prethodnih dvadeset i nešto godina.

Kako se opuštate u slobodno vrijeme?

Ovo je poziv, ovo nije posao. To je nešto što je obilježilo prethodne četiri godine i uopšte moje političko djelovanje, tako da je u tom smislu ovo nešto što čovjeka obuzme 24 sata. Dakle, nema radnog vremena, nema gašenja telefona, ne postoji vikend, praznik i to je sa jedne strane zaista iscrpljujuće.

Tako da je, kad malo razmislim, obična banalna stvar, ono što mene opušta, a to je da postoji dan da se desi kada ne moram nigdje da izlazim iz kuće. Jednostavno da mogu duže da odspavam, da ne moram da se spremam, oblačim, da pravim raspored, da idem, da stižem, da žurim, da idem sa jednog terena na drugi, da obavljam radne aktivnosti.

Obično opuštanje, ostanka kod kuće, naravno sa svojom porodicom i onda sve te neke aktivnosti, filmovi, serije, knjiga, spavanje, neki malo bolji ručak za koji inače nema vremena. Eto, to su neke stvari koje zaista, kada pomislim na slobodno vrijeme i ono što bi moglo da me negdje regeneriše, to je ostanak kod kuće.

Kako usklađujete poslovne i privatne obaveze?

Pored dobre organizacije, svi smo svjesni da količina posla velika ne može da se stigne ako čovjek nije disciplinovan i zaista dobro planira svoje vrijeme, neophodna je podrška porodice.Ja sam je uvijek imala na početku svog bavljanja politikom od roditelja, kasnije od supruga jer bez toga zaista nema načina da se sve stigne, i porodične obaveze i sačuvati zdravlje i tolika količina posla.

Međutim, ono što je važno napomenuti i poručiti svima da je nešto što sam ja tek u zadnje vrijeme isto sama shvatila, to je da čovjek mora da nauči neka da kaže “ne mogu” i da kaže “ne”. Dakle, “ne mogu sada, moći ću za mjesec dana ili za petnaest ili ne mogu uopšte”, da organizacija posla ne predviđa samo dobar raspored kako sve stići nego da postoje ljudi i timski rad i neki ljudi koji mogu da vas zamijene u nekim situacijama. Jer čovjek u nekom trenutku mora da odredi prioritete i nije strano, ni čudno, ni teško da se kaže “ne sad”, “ne mogu” ili “neko će to da uradi umjesto mene”, jer u suprotnom u bilo kojem poslu uvijek svi idu i tragaju za onim ljudima za koje znaju da će posao raditi odgovorno i na vrijeme i upravo na te ljude se i sruči najveća količina posla tako da reći “ne mogu sad” uopšte nije strano, jer čovjek to mora nekada uradi da bi sačuvao sebe.

Na koje projekte i mjere ste najviše ponosni?

Kao neko ko dolazi iz oblasti kulture to je sigurno kuća Milanovića, prekrasno nešto.

Što se tiče drugih stvari, sva igrališta, sve zelene površine, posebno park kod Delta Planeta, nešto na što je Banjaluka zaista dugo čekalo što je Banjaluci bilo neophodno, uz sve druge uređene zelene površine koje smo uradili, prva sala borilačkih sportova u sportskoj dvorani na Laušu s obzirom da sam dosta vezana i za sportske aktivnosti kroz svoj posao, tako da mislim da je to u sportistima mnogo značilo.

Što se tiče mjera od subvencije za privatne vrtiće, od udžbenika, od besplatnih karata za penzionere i posebno vantijelesna oplodnja gdje sam zajedno sa timom ljudi u gradskoj upravi naravno i uz tim gradonačelnika radila na tome da olakšamo pravilnik, te da mnogo veći broj parova može i tehnički da dobije podršku, ali i da smo izdvojili mnogo veća sredstva nego do sada.

Koja je razlika između Gradske uprave nekada i zadnje četiri godine?

Mislim da je osnovna razlika pored svih djela koje smo uspjeli da realizujemo, dakle razlika 22 godine i onda 4 godine jednostavno neuporedivo što se uspjelo uraditi, ali druga stvar je nekako duh gradske administracije i gradske uprave. Ljudi mi kažu da je nekada bilo nemoguće doći i do pojedinih radnika u gradskoj upravi, da ne kažem do ljudi iz kabineta, do samog gradonačelnika. Mislim da gradska uprava i administracija u ove 4 godine nisu samo neke imaginarne kancelarije i neke instance gdje treba da se dođe da su to po prvi put postali ljudi koji su partneri svim građanima Banjaluke. Da imamo tako dobru komunikaciju, da smo stalno svima na usluzi, da smo jednostavno dostupni i da ljudi to osjećaju da je Banjaluka evo zaista postala porodica.