“Zoveš li se Ćopić? “ Banjalučki sajam knjiga posvećen Branku Ćopiću, jedna priča posebno je interesanta

O našem čuvenom piscu Branku Ćopiću mnogo toga se zna. Njegove priče i danas uveseljavaju đake, a jedna je posebno zanimljiva.

Donosimo vam dio priče u kojoj Ćopić opisuje kako je izgledao njegov prvi dan škole.

Vjerovali ili ne ali Branko je bio zbunjen na pitanje kako se preziva.

Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:

“Ček, ček, poći ćeš ti u školu pa će ti učiteljica oderati kožu sa leđa, a pop će ti odsjeći jezik”.

Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećao:

“Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do boja ti samo viči i eto mene odmah”.

U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred. Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svoga druga iz klupe šta je ono.

“Bostan”, kaže on.

Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime – nisam znao.

“Molim, on se zove Ćopić”! pomože mi jedan đak iz drugog razreda.

“Zoveš li se Ćopić”? pita učiteljica.

“Ne zovem” , kažem ja. “Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića, i njiva”…

Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih drugara, igra, trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i smicalice i, naravno, najprije sam ih isprobao na svome djedu. Dotrčim, naprimjer, iz škole i još s praga pitam djeda:

“Đede, koliko ti je godina”?

“Šezdeset”, veli on.

“Toliko ima i moj magarac”! kažem ja pobjedonosno.

Starac na to zaprepašćeno grakne i od čuda sjedne na stolac.

“Zar si to u školi naučio, jadan ti sam ja”…